M1 GARAND
Opis
M1 Garand uveden je u naoružanje američke vojske 1936. godine, čime je postao prva poluautomatska puška standardno prihvaćena za uporabu u američkim oružanim snagama. Tijekom Drugog svjetskog rata i Korejskog rata pokazala se pouzdanom i učinkovitom, a general George S. Patton opisao ju je kao jedno od najvećih pješačkih oružja ikad konstruiranih. U službi je ostala do 26. ožujka 1958., kada ju je počela zamjenjivati puška M14.
Puška radi na principu odvoda barutnih plinova, koristi streljivo .30-06 Springfield i puni se okvirima kapaciteta osam metaka koji se umeću u unutarnji spremnik. Ukupna duljina iznosi 1100 mm, a masa približno 4,31 kg. Konstrukcija je osmišljena tako da omogućuje jednostavno rastavljanje i održavanje na terenu bez uporabe alata.
M1 Garand opremljena je mehaničkim ciljnikom s otvorom na stražnjem dijelu i zaštićenim prednjim ciljnikom. Stražnji ciljnik omogućuje podešavanje elevacije i korekciju utjecaja vjetra, a označena skala doseže 1200 jardi, odnosno približno 1097 metara. Poluga kočnice smještena je na prednjem dijelu štitnika okidača te se njome upravlja kažiprstom.
Karakteristike
• Proizvođač: Springfield Armory i drugi
• Konstruktor: John Garand
• Zemlja podrijetla: Sjedinjene Američke Države
• Uvođenje u službu: 1936.
• Kalibar: .30-06 Springfield (7,62×63 mm)
• Načelo rada: odvod barutnih plinova
• Sustav zabravljivanja: rotirajući zatvarač
• Način paljbe: pojedinačna
• Kapacitet spremnika: 8 metaka
• Punjenje: okvir za punjenje unutarnjeg spremnika
• Ukupna duljina: 1107 mm
• Duljina cijevi: 610 mm
• Masa: približno 4,31 kg
• Ciljnički domet: do 1097 m
• Vrsta ciljanja: mehanički ciljnik, stražnji s otvorom i prednji stupić
• Kočnica: smještena na prednjem dijelu štitnika okidača
• Zamjena u službi: M14, od 1958.
Upotreba
Tijekom Drugog svjetskog rata proizvedeno je približno 5,4 milijuna pušaka M1 Garand, koje su koristile sve grane američkih oružanih snaga. Usporedno s protivničkim vojskama, čiji su vojnici uglavnom bili naoružani repetirajućim puškama poput njemačkog Karabiner 98k, talijanskog Carcano M1891 i japanskih pušaka Arisaka, M1 Garand omogućavao je bržu paljbu bez ručnog repetiranja nakon svakog hica. Prednosti poluautomatskog oružja potaknule su i savezničke i sile Osovine na širu uporabu takvog naoružanja te razvoj novih automatskih i poluautomatskih pušaka.
Nakon rata mnogi su primjerci popravljeni i obnovljeni, a tijekom Korejskog rata pokrenuta je dodatna proizvodnja. Od 1953. do 1956. tvrtka International Harvester proizvela je 337.623 primjerka, dok je puške proizvodio i Harrington & Richardson. Springfield Armory dovršio je posljednju manju seriju početkom 1957. godine, koristeći već izrađene dijelove. Garand se proizvodio i izvan Sjedinjenih Američkih Država, među ostalim u talijanskoj tvrtki Beretta, koja je koristila proizvodnu opremu podrijetlom iz Winchestera.
Povijest - Razvoj i uvođenje u službu
John Garand započeo je razvoj poluautomatske puške u američkom arsenalu Springfield nakon Prvog svjetskog rata. Prvi prototipovi iz 1919. godine koristili su različita konstrukcijska rješenja, a tijekom 1920-ih provedena su brojna ispitivanja i usporedbe s konkurentskim modelima, uključujući puške Thompsona i Pedersena.
Garand je isprva razvijao pušku u kalibru .276 (7 mm), koja se tijekom ispitivanja 1931. pokazala vrlo uspješnom. Ipak, američka vojska odustala je od promjene kalibra zbog velikih postojećih zaliha streljiva .30-06 Springfield. Odlukom iz veljače 1932. razvoj je usmjeren na usavršavanje inačice u tom kalibru.
Oružje je 1933. dobilo oznaku M1, a nakon dodatnih ispitivanja i konstrukcijskih izmjena službeno je prihvaćeno 1936. godine. Serijska proizvodnja započela je u Springfieldu 1937., no početne poteškoće usporile su isporuke. Izmjene sustava odvodnje barutnih plinova, plinskog cilindra i prednjeg ciljničkog sklopa uvedene su početkom 1940. godine.
Proizvodnja se potom ubrzano povećavala. Do siječnja 1941. Springfield Armory proizvodio je približno 600 pušaka dnevno, a do kraja iste godine američka vojska bila je u potpunosti opremljena puškama M1 Garand. U proizvodnju se uključio i Winchester, čije su isporuke započele 1943. godine.
Okvir za punjenje (en bloc clip)
Puška M1 Garand koristi spremnik koji se puni odozgo pomoću metalnog okvira kapaciteta osam metaka. Nakon ispaljivanja posljednjeg metka, prazan okvir automatski se izbacuje, a zatvarač ostaje u stražnjem položaju, spreman za ponovno punjenje. Kada se umetne novi okvir i otpusti pritisak s gornjeg metka, zatvarač se vraća prema naprijed i uvodi prvi metak u cijev.
Za razliku od odvojivih spremnika, okvir en bloc umeće se zajedno sa streljivom u unutarnji spremnik puške. Takvo rješenje omogućilo je jednostavno i brzo punjenje, ali je otežavalo dopunjavanje djelomično ispražnjenog spremnika. Ipak, okvir se mogao izvaditi i prije ispaljivanja svih metaka pomoću zapora za njegovo otpuštanje.
Izbacivanje praznog okvira proizvodi karakterističan metalni zvuk, često opisan kao „ping”. Tijekom Drugog svjetskog rata proširila se priča da su njemački i japanski vojnici taj zvuk koristili za prepoznavanje prazne puške i napad na njezina korisnika. Međutim, vjerodostojnost takvih tvrdnji ostaje upitna jer je buka borbe često bila prevelika da bi se zvuk mogao pouzdano čuti. Ipak, priča o karakterističnom zvuku praznog okvira postala je jedan od najpoznatijih dijelova povijesti puške M1 Garand.
Galerija
