THOMPSON
Opis
Strojnicu Thompson razvila je tvrtka Auto-Ordnance Corporation, koju je osnovao general John T. Thompson tijekom Prvog svjetskog rata. Prvi prototipovi, poznati kao Model of 1919, izrađivani su u Clevelandu u saveznoj državi Ohio. Imali su dva pištoljska rukohvata, ali nisu bili opremljeni ramenim osloncem.
Rane izvedbe koristile su poseban sustav usporavanja zatvarača nadahnut patentom Johna Bella Blisha. U mehanizmu se nalazio brončani međukomad u obliku slova H, koji je usporavao kretanje zatvarača. Takvo rješenje razlikovalo je početne modele Thompsona od strojnica s uobičajenim slobodnim trzajem zatvarača. Brzina paljbe iznosila je približno 800 metaka u minuti i koristio je naboje kalibra .45 ACP
Thompson se mogao koristiti s kutijastim spremnicima kapaciteta 20 ili 30 metaka te bubnjastim spremnicima za 50 ili 100 metaka. Kapaciteti su označavani rimskim brojevima: XX za 20, XXX za 30, L za 50 i C za 100 metaka. Veliki bubnjasti spremnik od 100 metaka pokazao se nepraktičnim te je proizveden u malom broju. Ni inačica kapaciteta 50 metaka nije bila bez nedostataka, pa je postupno prevladao produženi kutijasti spremnik od 30 metaka, koji je postao standardni izbor za vojnu uporabu.
Karakteristike
• Proizvođač: Auto-Ordnance Corporation
• Konstruktor: John T. Thompson
• Zemlja podrijetla: Sjedinjene Američke Države
• Razdoblje razvoja: 1918. – 1919.
• Kalibar: .45 ACP (11,43×23 mm)
• Načelo rada: usporeni trzaj zatvarača s Blishovim međukomadom
• Položaj zatvarača pri opaljenju: zatvoren
• Način paljbe: pojedinačna i automatska
• Brzina paljbe: približno 800 metaka u minuti
• Kapacitet spremnika: 20, 30, 50 ili 100 metaka, ovisno o spremniku
• Vrsta spremnika: kutijasti i bubnjasti
• Masa: približno 4,9 kg bez streljiva
• Ukupna duljina: približno 810 mm, ovisno o izvedbi
• Duljina cijevi: približno 267 mm kod standardne izvedbe
Upotreba
Tijekom Drugog svjetskog rata strojnicu Thompson u početku su pretežno koristile oružane snage država Commonwealtha, osobito specijalne postrojbe poput britanskih komandosa i SAS-a. Kasnije je postala standardna strojnica američkih oružanih snaga, a u velikim količinama isporučivana je i drugim savezničkim vojskama, uključujući Sovjetski Savez. Primjerci zaplijenjeni tijekom rata koristili su se i u njemačkom Wehrmachtu.
Pred kraj rata proizvodnja Thompsona postupno je obustavljena u korist jednostavnije i jeftinije strojnice M3, poznate pod nadimkom Grease Gun. Thompson se nastavio koristiti i nakon 1945. godine, uključujući Korejski rat te, u ograničenoj i neslužbenoj uporabi, Vijetnamski rat.
U Sjedinjenim Američkim Državama Thompson nije bio ograničen samo na vojnu uporabu. Koristile su ga i državne sigurnosne službe, među kojima i FBI, sve do 1976. godine. Nakon povlačenja iz službe dio primjeraka je uništen, dok su drugi prodani kolekcionarima i muzejima. Izvorne inačice Colt Model 1921 i Model 1928 danas su posebno zanimljive kolekcionarima zbog povijesne važnosti, kvalitete izrade i relativne rijetkosti.
Uporaba tijekom Domovinskog rata
Tijekom Domovinskog rata strojnica Thompson M1928 bila je prisutna u ograničenom broju među starijim oružjem kojim su se hrvatski branitelji na početku rata nastojali naoružati. U uvjetima nedostatka suvremenog pješačkog naoružanja koristili su se i stariji primjerci podrijetlom iz razdoblja Drugog svjetskog rata, nabavljeni iz različitih izvora.
Jedan od dokumentiranih primjera spominje se u intervjuu Marka Perkovića iz 1997. godine, u kojem je opisao kako je početkom rata u svojoj postrojbi dobio staru američku strojnicu Thompson. Prema njegovu iskazu, među približno petnaest početno raspoloživih komada oružja nalazio se i taj primjerak. Naveo je da je oružje bilo teško i nezgrapno, da je imalo ograničen domet te da je streljivo bilo teško nabaviti.
Dostupni izvori ne omogućuju pouzdanu procjenu ukupnog broja Thompsona korištenih tijekom rata niti potvrđuju njihovu raširenu uporabu u Hrvatskoj vojsci. Stoga se Thompson može opisati kao primjer starijeg stranog oružja koje se sporadično pojavljivalo u početnom razdoblju naoružavanja hrvatskih postrojbi, a ne kao standardno naoružanje Hrvatske vojske.
Napuštanje bubnjastog spremnika
Bubnjasti spremnici kapaciteta 50 i 100 metaka prvotno su Thompsonu pružali veliku vatrenu moć, ali su se tijekom vojne uporabe pokazali nepraktičnima. Bili su teški i glomazni, a njihovo punjenje zahtijevalo je više vremena i pažnje nego punjenje kutijastih spremnika. Osim toga, mehanizam bubnja mogao je proizvoditi zveckanje tijekom kretanja, što je bilo nepoželjno u borbenim uvjetima.
Dodatni problem predstavljala je sporija zamjena spremnika. Bubnjasti spremnik postavljao se bočnim pomicanjem i zahtijevao je specifičan položaj zatvarača, zbog čega je njegova zamjena bila manje praktična od zamjene kutijastog spremnika. Ako bi došlo do zastoja, glomazni spremnik otežavao je pristup mehanizmu oružja. Punjenje ispražnjenog bubnja također je bilo dugotrajno, osobito na terenu.
Zbog tih nedostataka američke i britanske snage sve su više davale prednost kutijastim spremnicima kapaciteta 20 i 30 metaka. Oni su bili lakši, jednostavniji za nošenje i brži za zamjenu. Razvoj modela Thompson M1 i M1A1 dodatno je učvrstio taj smjer jer su te izvedbe bile prilagođene isključivo kutijastim spremnicima.
Bubnjasti spremnici ipak nisu odmah nestali iz uporabe. Primjerci modela M1928A1 s bubnjastim spremnicima korišteni su i tijekom kasnijih faza Drugog svjetskog rata, osobito na pacifičkom bojištu. Ipak, zbog praktičnosti kutijastih spremnika bubanj je postupno izgubio ulogu standardnog rješenja za vojnu uporabu.
Galerija
