AK-47

AK-47, službeno Avtomat Kalašnjikova, sovjetska je automatska puška kalibra 7,62 × 39 mm koju je krajem 1940-ih konstruirao Mihail Kalašnjikov. U naoružanje Sovjetske armije uvedena je 1949. godine i postala je temelj cijele obitelji pušaka Kalašnjikov, uključujući AKM, AK-74 i brojne strane inačice poput jugoslavenske Zastave M70. Zbog jednostavnosti, pouzdanosti i niske cijene proizvodnje postala je najraširenija vojna puška u povijesti.

Opis

AK-47 radi na načelu odvoda barutnih plinova s plinskim klipom dugog hoda smještenim iznad cijevi. Klip je čvrsto spojen s nosačem zatvarača, a rotirajući zatvarač s dva bradavičasta zuba zabravljuje se u prednji dio kućišta. Ručica za napinjanje nalazi se s desne strane i dio je nosača zatvarača.

Velika poluga na desnoj strani kućišta istodobno je preklopnik paljbe i poklopac otvora za ručicu, čime štiti mehanizam od prašine i nečistoće. Ima tri položaja: gornji je kočnica, srednji rafalna paljba, a donji jedinačna paljba. Raspored nije slučajan: vojnik pod stresom gurnut će polugu snažno prema dolje i tako preskočiti rafalnu paljbu.

Pouzdanost AK-47 proizlazi iz same konstrukcije. Plinski klip je velik, razmaci između pokretnih dijelova namjerno su široki, a sužena čahura metka 7,62×39 mm olakšava punjenje i izvlačenje. Puška zato radi i kad je prljava, zaleđena ili puna pijeska. Cijena takvog pristupa je skromnija preciznost u usporedbi sa zapadnim puškama istog razdoblja.

Mehanički ciljnici namjestivi su od 100 do 800 metara. Položaj označen slovom “П” odgovara stalnom ciljanju na 300 metara: vojnik do te udaljenosti gađa u središte cilja bez namještanja ciljnika. Spremnik od 30 metaka ima izraženu zakrivljenost zbog konusnog oblika čahure, po čemu je puška prepoznatljiva u cijelom svijetu.

Karakteristike

Konstruktor	Mihail Timofejevič Kalašnjikov
Proizvođač	Iževski strojarski zavod (Ižmaš), danas Koncern Kalašnjikov
Zemlja podrijetla	Sovjetski Savez
Uveden u naoružanje	1949.
Kalibar	7,62 × 39 mm (M43)
Načelo rada	odvod barutnih plinova, plinski klip dugog hoda, rotirajući zatvarač
Način paljbe	jedinačna i rafalna
Brzina paljbe	oko 600 metaka u minuti (teoretska)
Kapacitet spremnika	30 metaka
Ciljnici	mehanički, od 100 do 800 m
Kućište	prešano (Tip 1, 1949.–1951.) ili glodano (Tip 2 i Tip 3, 1951.–1959.)
Usadnik	drveni fiksni (AK) ili metalni preklopni (AKS)

Upotreba

AK-47 i njegovi nasljednici postali su standardno oružje Sovjetske armije i većine država Varšavskog ugovora, a SSSR je licence i tehničku pomoć davao savezničkim državama. Puške obitelji Kalašnjikov proizvodile su se, s licencom ili bez nje, u desecima zemalja, od Kine (Tip 56) i Istočne Njemačke do Egipta, Finske, Izraela i Jugoslavije. Prema Koncernu Kalašnjikov, većina inozemnih proizvođača nikada nije imala licencu.

Puška je obilježila gotovo svaki veći sukob od 1950-ih, od Vijetnama i Afganistana do Bliskog istoka, Afrike i rata u Ukrajini. Koriste je regularne vojske, ali i gerilske, pobunjeničke i kriminalne skupine. Small Arms Survey procjenjuje da je od 1940-ih proizvedeno 75 do 100 milijuna AK-47 i bliskih inačica. Prema studiji objavljenoj za Svjetsku banku, od oko 500 milijuna komada vatrenog oružja u svijetu oko 100 milijuna pripada obitelji Kalašnjikov.

Na civilnom tržištu postoje poluautomatske izvedbe, čija je dostupnost uređena zakonima pojedinih država.

Video

Povijest razvoja

Tijekom Drugog svjetskog rata Sovjeti su proučili zaplijenjene njemačke puške MKb 42 i StG 44, kao i američki karabin M1, i zaključili da je budućnost u streljivu srednje snage, između pištoljskog i puščanog metka. Krajem 1943. razvijen je novi sovjetski metak, kasnije poznat kao 7,62×39 mm M43. Oko njega je trebalo stvoriti cijeli sustav oružja: poluautomatski karabin (to je postao SKS), puškostrojnicu (RPD) i automatsku pušku, “avtomat”, koja bi zamijenila automate na pištoljski metak.

Natječaj i Kalašnjikov

Mihail Kalašnjikov bio je narednik tenkovskih postrojbi, ranjen 1941. godine. Za vrijeme oporavka počeo je konstruirati oružje i od 1942. radio je na vojnom poligonu za ispitivanje streljačkog naoružanja. Na natječaju 1946. godine prijavio je prototip AK-46, koji nije prošao. Kalašnjikov je zajedno sa suradnikom Aleksandrom Zajcevom potom temeljito preradio konstrukciju, preuzevši pritom i neka rješenja konkurentskih prototipova. U prosincu 1947. novi AK-47 pobijedio je na natječaju, pokazavši se pouzdanijim i izdržljivijim od suparnika. Nakon vojnih ispitivanja 1948. godine puška je 1949. službeno uvedena u naoružanje pod nazivom “7,62-mm automat Kalašnjikova (AK)”. Oznaka AK-47 potječe od prototipa, ali se na Zapadu ustalila kao naziv za cijelu obitelj.

Tipovi kućišta

Masovna proizvodnja povjerena je tvornici u Iževsku. Prve serijske puške imale su kućište prešano od čeličnog lima (na Zapadu “Tip 1”), no zavarivanje vodilica zatvarača stvaralo je velik broj škartova. Zato je razvijeno kućište glodano iz čeličnog otkovka (“Tip 2”), koje je u serijsku proizvodnju ušlo 1951. Bilo je teže i skuplje, ali se lakše proizvodilo jer je tvornica imala iskustva s glodanjem. Od sredine 1950-ih proizvodio se olakšani “Tip 3”, s nizom izmjena na kućištu, cijevi i drugim dijelovima. To je najrašireniji oblik izvornog AK-47.

Problemi u proizvodnji usporili su opremanje vojske, pa je karabin SKS ostao u masovnoj uporabi do sredine 1950-ih.

AKM i nasljednici

Kada je tehnologija prešanja svladana, 1959. uveden je AKM (“modernizirani”), s kućištem prešanim od lima debljine 1 mm, kosim kompenzatorom na ustima cijevi i usporivačem okidanja. AKM je bio za oko trećinu lakši od prethodnika i postao je najproizvođenija inačica cijele obitelji. Većina stranih “kalašnjikova”, uključujući rumunjske, istočnonjemačke i kineske, izvedena je upravo iz AKM-a. Godine 1974. Sovjetski Savez počeo je uvoditi AK-74 u novom kalibru 5,45×39 mm. Na temelju istog sustava nastali su i puškostrojnica RPK, kasnije serije AK-100 i AK-12.

Odnos prema StG 44

AK-47 i njemački StG 44 izvana su vrlo slični, zbog čega se često tvrdi da je AK kopija njemačke puške. Mehanički to nije točno: StG 44 ima zatvarač koji se zabravljuje naginjanjem, a AK rotirajući zatvarač, po načelu sličnom američkoj puški M1 Garand. Ostaje otvoreno pitanje uloge njemačkih inženjera, među njima Huga Schmeissera, konstruktora StG 44, koji su nakon rata dovedeni u Iževsk. Dio stručnjaka smatra da su mogli pomoći u razradi tehnologije prešanja i serijske proizvodnje. Drugi naglašavaju da je Kalašnjikov konstrukciju razvio u drugom gradu, prije dolaska u Iževsk, i da Nijemci nisu imali pristup tajnom projektu. Pouzdanih dokumenata koji bi to pitanje konačno razriješili nema.

AK-47 i Hrvatska

U hrvatskom govoru “kalašnjikov” obično označava svaku pušku iz te obitelji, a ne samo izvorni sovjetski AK-47. Na početku Domovinskog rata hrvatske snage koristile su prije svega jugoslavenske puške Zastava M70, preuzete iz vojarni JNA, te rumunjske puške PM md. 63/65, inačice AKM-a, nabavljene u inozemstvu unatoč embargu. Izvorni sovjetski AK-47 u Hrvatskoj je bio rijedak.

Kulturni utjecaj

AK-47 je najprepoznatljivija puška na svijetu. Nalazi se na zastavi i grbu Mozambika, kao simbol oružane borbe za neovisnost, te na grbovima nekoliko drugih država i na zastavama brojnih pokreta. U Rusiji je predmet nacionalnog ponosa. U Iževsku je 2004. otvoren muzej posvećen Kalašnjikovu i njegovu oružju, a 2017. u Moskvi mu je podignut spomenik. Na Zapadu je puška u filmovima i igrama postala sinonim za pobunjenike i neprijateljsku vojsku.