AKM

AKM (rus. Avtomat Kalašnjikova modernizirovannyj, modernizirani automat Kalašnjikova) sovjetska je automatska puška kalibra 7,62×39 mm, uvedena u naoružanje Sovjetske armije 1959. godine kao nasljednik AK-47. Lakša je, jeftinija za proizvodnju i preciznija u rafalnoj paljbi od prethodnika. S više od 10 milijuna primjeraka proizvedenih samo u SSSR-u najproizvođenija je inačica cijele obitelji Kalašnjikov. Izvana je gotovo jednaka AK-47, pa se ta dva modela u javnosti redovito zamjenjuju.

Opis

AKM zadržava osnovni sustav AK-47: odvod barutnih plinova s plinskim klipom dugog hoda, rotirajući zatvarač s dva bradavičasta zuba i ručicu za napinjanje na desnoj strani nosača zatvarača. Preklopnik paljbe ima isti raspored: gornji položaj je kočnica, srednji rafalna paljba, a donji poluautomatska.

Najveća je promjena kućište. Umjesto glodanog kućišta AK-47 (Tip 2 i Tip 3), AKM ima kućište prešano od čeličnog lima debljine 1 mm, zakovicama spojeno s glodanim prednjim nosačem cijevi. Cijev je utisnuta u nosač i osigurana zatikom. Takva je izrada brža i jeftinija, a puška znatno lakša.

U okidački mehanizam dodan je usporivač udarača, koji kratko zadržava pad udarača. Svrha mu je da metak opali tek kad je zatvarač potpuno zabravljen i da se smiri rad mehanizma u rafalnoj paljbi. Izvori se ne slažu u tome koliko on utječe na brzinu paljbe: neki ga opisuju kao usporivač paljbe, a drugi navode da teoretska brzina paljbe ostaje oko 600 metaka u minuti.

Od sredine 1960-ih na usta cijevi navija se kosi kompenzator, koji smanjuje podizanje cijevi u rafalu. Prve serije AKM-a imale su samo maticu za zaštitu navoja.

Mehanički ciljnik označen je do 1000 metara (AK-47 do 800 m). Prema sovjetskom priručniku, najučinkovitija paljba postiže se na udaljenostima do 400 m, a domet neposrednog pogodka iznosi 350 m za cilj veličine grudne figure.

AKM je dobio i novi nož-bajunet, koji se pričvršćuje za ušicu na donjoj strani plinskog bloka, ispod cijevi, a prstenom se navlači na usta cijevi. U kombinaciji s koricama služi kao škare za rezanje žice, a hrbat oštrice ima pilu. Spremnici su se izrađivali od čelika, lake legure i, od početka 1960-ih, od crvenkastosmeđe plastike AG-4 ojačane čelikom, koja je lakša i jeftinija.

Karakteristike

Konstruktor: Mihail Timofejevič Kalašnjikov
Proizvođač: Iževski strojarski zavod (Ižmaš, danas Koncern Kalašnjikov) i Tulski oružni zavod
Zemlja podrijetla: Sovjetski Savez
Uveden u naoružanje: 8. travnja 1959. (AKMS 1962.)
Kalibar: 7,62 × 39 mm (M43)
Načelo rada: odvod barutnih plinova, plinski klip dugog hoda, rotirajući zatvarač
Način paljbe: jedinačna i rafalna
Brzina paljbe: oko 600 metaka u minuti (teoretska); praktična do 100 u rafalu i do 40 jedinačno
Kapacitet spremnika: 30 metaka
Ciljnici: mehanički, do 1000 m
Kućište: prešano od čeličnog lima debljine 1 mm
Usadnik: drveni fiksni (AKM) ili metalni preklopni prema dolje (AKMS)
Masa: 3,3 kg prazan; 3,6 kg s punim spremnikom od lake legure (AKMS 3,8 kg)
Dužina: 880 mm (AKMS s preklopljenim usadnikom 640 mm)
Dužina cijevi: 415 mm

Upotreba

AKM je od 1960-ih bio standardna puška Sovjetske armije i većine vojski Varšavskog ugovora. Licence su dobile Bugarska, Istočna Njemačka, Mađarska, Poljska i druge države, a puška se, s licencom ili bez nje, proizvodila u desecima zemalja. Iz AKM-a su izvedene istočnonjemačka MPi-KM, mađarska AKM-63 i rumunjska PM md. 65.

U sovjetskim pješačkim postrojbama od 1970-ih ga je zamijenio AK-74, ali je AKM ostao u naoružanju nepješačkih postrojbi i specijalnih snaga. Inačica s prigušivačem PBS-1 i podzvučnim streljivom bila je omiljena među specijalcima. Prema TechInsideru, 2019. ga je i dalje koristilo 85 država, a American Rifleman naziva ga najraširenijom automatskom puškom na svijetu danas. Sudjelovao je u gotovo svim sukobima posljednjih šezdeset godina, od Vijetnama i Afganistana do Bliskog istoka, Afrike i rata u Ukrajini.

Zašto modernizacija

AK-47 se pokazao pouzdanim, ali je imao dva velika nedostatka. Glodano kućište bilo je teško i sporo za masovnu proizvodnju, a puška je u rafalnoj paljbi bila nepreciznija od zapadnih suvremenika. Sovjetska vojska tražila je lakše oružje koje se može proizvoditi brže i jeftinije.

Natječaj

Sredinom 1950-ih organiziran je novi natječaj na kojem su sudjelovali konstrukcijski biroi iz Tule, Kovrova i Iževska. Najozbiljniji konkurent bio je German Korobov iz Tule, čiji je prototip TKB-517 imao kućište od prešanog lima. Sovjeti ga nisu prihvatili, ali je pokazao koliko je uštede moguće. Prednost je dobio Kalašnjikovljev tim iz Iževska, čija je konstrukcija ocijenjena zrelijom jer se oslanjala na već provjeren AK. AKM je službeno uveden 8. travnja 1959.

Promjene tijekom proizvodnje

Uz prešano kućište i usporivač udarača, AKM je od AK-47 dobio i niz manjih izmjena: prešani poklopac kućišta, uže postolje prednjeg ciljnika, novi oblik usadnika s prečkom za remen na donjem rubu i jednostavniji vodič povratne opruge. Drveni dijelovi izrađivali su se od lijepljene šperploče od breze, a donji obloženi dio ima izbočine za bolji hvat. Kosi kompenzator odobren je sredinom 1960-ih, a do početka 1970-ih uvedeni su plastični rukohvat, lijevana plinska komora i opružne kopče obloga.

AKMS i druge inačice

AKMS, s metalnim usadnikom koji se preklapa ispod kućišta, namijenjen je padobrancima i posadama vozila, a u naoružanje je uveden 1962. AKML (AKMN) ima bočnu šinu za noćni ciljnik i poseban skrivač plamena. AKM i AKMS mogu nositi podcijevni bacač granata GP-25 ili prigušivač PBS-1.

Kraj proizvodnje

Iskustvo s američkom puškom M16 u Vijetnamu, koja je zahvaljujući metku 5,56 mm imala ravniju putanju i bolju preciznost, potaknulo je razvoj sovjetskog metka manjeg kalibra. AK-74 u kalibru 5,45 × 39 mm počeo se uvoditi 1974., a sovjetska proizvodnja AKM-a završila je krajem 1970-ih, nakon više od 10 milijuna proizvedenih primjeraka.

AKM ili AK-47

Kada mediji, filmovi ili igre prikazuju “AK-47”, vrlo je vjerojatno da je riječ o AKM-u ili jednoj od njegovih stranih kopija. AKM-a je proizvedeno znatno više, a većina “kalašnjikova” koji su danas u uporabi u svijetu izvedena je upravo iz njega. American Journalism Review je još 1994. u tekstu “Firearms 101 for Journalists” upozoravao novinare na tu pogrešku, a American Rifleman za AKM kaže da je model koji se najčešće previdi.

Razlikovati ih nije teško ako znate gdje gledati:

Kućište iznad spremnika: AK-47 s glodanim kućištem ima dugačko pravokutno udubljenje za olakšanje iznad ili ispred otvora za spremnik. AKM ima prešano kućište s malim udubljenjima iznad spremnika, koja služe kao vodilice spremnika.
Zakovice: na prešanom kućištu AKM-a vide se zakovice kojima su pričvršćeni nosači i vodilice. Na glodanom kućištu ti su dijelovi izrađeni iz jednog komada.
Usta cijevi: kosi kompenzator gotovo je siguran znak AKM-a, ali ga rane serije nemaju, a neke strane kopije koriste drukčije naprave.
Bajunet: AKM-ov nož-bajunet pričvršćuje se ispod plinske komore.

Sama oznaka “AK-47” nikada nije bila službeni sovjetski naziv. Puška je u naoružanje uvedena kao “AK”, a oznaka potječe od prototipa iz 1947. Na Zapadu je postala naziv za cijelu obitelj, pa danas “AK-47” često znači jednostavno “kalašnjikov”.

AKM i Hrvatska

I u Hrvatskoj se pod imenom “kalašnjikov” najčešće podrazumijevaju puške iz AKM-ove grane obitelji. Na početku Domovinskog rata hrvatske su snage uz jugoslavensku Zastavu M70 koristile i rumunjske puške PM md. 63/65, inačice AKM-a nabavljene u inozemstvu unatoč embargu. Prve serije M70 imale su glodano kućište, poput AK-47, a najraširenije kasnije inačice imaju prešano kućište, kao i AKM.