SKS
Opis
SKS se izvorno proizvodio u Sovjetskom Savezu, a tijekom Hladnog rata proširio se diljem svijeta zahvaljujući velikom izvozu i licencnoj proizvodnji u Kini i drugim državama Istočnog bloka. Njegova prepoznatljiva obilježja uključuju preklopni bajunet trajno pričvršćen za oružje i fiksni spremnik kapaciteta 10 metaka koji se puni odozgo.
Sovjetska proizvodnja odvijala se u Tulskoj tvornici oružja od 1949. do 1958. godine te u Iževskoj tvornici od 1953. do 1954. godine, pri čemu je ukupno izrađeno približno 2,7 milijuna primjeraka. Uvođenjem pušaka iz obitelji AK-47 tijekom 1950-ih godina SKS je postupno izgubio ulogu standardnog pješačkog oružja jer nije omogućavao automatsku paljbu, a imao je i manji kapacitet spremnika. Unatoč tome, desetljećima se zadržao u uporabi kod sovjetskih graničnih postrojbi, pričuvnih snaga i postrojbi drugog ešalona.
Zahvaljujući jednostavnoj konstrukciji i pouzdanosti, SKS se pokazao prikladnim za uporabu u različitim uvjetima, uključujući gerilsko ratovanje. Zbog toga su ga u velikim količinama koristile i izvozile brojne države, a ostao je u uporabi oružanih i pobunjeničkih skupina diljem svijeta.
Karakteristike
• Kalibar: 7,62 × 39 mm
• Načelo rada: odvod barutnih plinova
• Sustav bravljenja: rotirajući zatvarač
• Način paljbe: pojedinačna
• Kapacitet spremnika: 10 metaka
• Duljina cijevi: 520 mm
• Ukupna duljina: 1020 mm
• Masa: približno 3,85 kg
• Početna brzina zrna: približno 735 m/s
• Efektivni domet: približno 400 m
• Ciljnički domet: do 1000 m
• Spremnik: fiksni, puni se okvirima
• Bajunet: preklopni, trajno pričvršćen
• Proizvođač: Tulski i Iževski arsenal
Upotreba
SKS se pokazao prikladnim za dugotrajnu uporabu u zahtjevnim uvjetima zahvaljujući jednostavnoj konstrukciji i robusnoj izvedbi. Osim u vojnim sukobima, koristio se za obuku vojnika i počasne straže, dok je u civilnoj uporabi zastupljen kao lovačko i sportsko oružje, osobito u zemljama u kojima je dostupan velik broj primjeraka iz vojnih zaliha.
Povijest
Razvoj SKS-a započeo je tijekom Drugog svjetskog rata, kada je sovjetska vojska tražila novo individualno pješačko oružje za streljivo srednje snage 7,62 × 39 mm M43. Sovjetski konstruktor Sergej Gavrilovič Simonov razvio je samopuneći karabin koji je trebao pružiti veću brzinu gađanja od repetirki Mosin-Nagant, uz zadržavanje jednostavne konstrukcije i pouzdanosti potrebne za vojnu uporabu. Prva inačica ispitana je 1944. godine, a ograničena količina korištena je pred kraj rata.
Nakon završetka rata karabin je dodatno usavršavan, a 1949. godine službeno je prihvaćen u naoružanje Sovjetske armije pod oznakom SKS-45. Bio je dio šireg nastojanja sovjetskih konstruktora da razviju novu generaciju pješačkog naoružanja prilagođenu streljivu srednje snage, koje je omogućavalo učinkovitije djelovanje na uobičajenim borbenim udaljenostima od klasičnog puščanog streljiva pune snage.
Uvođenjem AK-47 započelo je postupno smanjivanje uloge SKS-a u prvim borbenim redovima. Za razliku od SKS-a, nova jurišna puška omogućavala je automatsku paljbu i koristila odvojivi spremnik većeg kapaciteta, što je bolje odgovaralo zahtjevima suvremenog pješačkog naoružanja. Unatoč tome, SKS nije odmah povučen iz uporabe, nego je nastavio služiti u postrojbama kojima nije bila potrebna najnovija jurišna puška.
Sovjetska konstrukcija poslužila je kao osnova za razvoj brojnih nacionalnih inačica. Među njima se posebno ističe kineski Tip 56, dok su Jugoslavija i druge zemlje razvile vlastite izvedbe s različitim konstrukcijskim izmjenama. Time je SKS prerastao okvire izvornog sovjetskog projekta i postao jedna od značajnijih konstrukcija samopunećih karabina poslijeratnog razdoblja.
Galerija
