Mosin - Nagant

Opis

Mosin-Nagant (službeno: trolinijska puška ili M1891) pripada skupini repetirajućih vojnih pušaka s ručnim zatvaračem. Razvijena je u razdoblju kada su europske vojske prelazile s jednometnih pušaka velikog kalibra na višemetno oružje manjeg kalibra koje je koristilo bezdimno barutno punjenje. Uvođenje takvog streljiva omogućilo je veću početnu brzinu zrna, ravniju putanju i smanjenu količinu dima pri opaljenju, čime su se poboljšale mogućnosti gađanja na većim udaljenostima.

Puška je izvorno prihvaćena u naoružanje Ruske carske vojske 1891. godine pod službenom oznakom trolinijska puška modela 1891. Naziv tri crte odnosio se na tadašnju rusku mjernu jedinicu, pri čemu su tri crte odgovarale kalibru od približno 7,62 mm.

Osnovu konstrukcije čine čelično kućište, cijev s četiri žlijeba, ručni zatvarač i fiksni spremnik smješten ispod kućišta. Spremnik prima pet naboja i puni se pojedinačno ili pomoću okvirnih punjača. Ovakvo rješenje bilo je robusno i relativno jednostavno za proizvodnju, što je bilo osobito važno za rusku vojnu industriju koja je morala opremiti velike količine pješaštva.

Mosin-Nagant proizvodio se u brojnim inačicama i prilagođavao različitim potrebama. Dugačke pješačke puške s vremenom su zamijenjene kraćim izvedbama, pogodnijima za postrojbe kojima je bilo potrebno kompaktnije oružje. Posebno mjesto zauzimaju snajperske inačice, koje su tijekom Drugog svjetskog rata korištene za precizno gađanje na većim udaljenostima.

Karakteristike

• Vrsta oružja: repetirajuća puška
• Konstruktor: Sergej Ivanovič Mosin, uz doprinos razvojnog procesa u kojem je sudjelovao Léon Nagant
• Zemlja podrijetla: Rusko Carstvo
• Godina prihvaćanja izvornog modela: 1891.
• Inačica: M91/30
• Streljivo: 7,62×54 mm R
• Način rada: ručno repetirajući zatvarač
• Kapacitet spremnika: 5 naboja
• Duljina cijevi: približno 730 mm
• Ukupna duljina: približno 1.232 mm
• Masa: približno 4,0 kg
• Početna brzina zrna: približno 865 m/s, ovisno o streljivu
• Nišanski elementi: mehanički, stupnjevani stražnji ciljnik i prednji stupić
• Proizvodnja: od 1891. godine, uz brojne inačice i proizvođače
• Primarna namjena: vojna pješačka puška

Upotreba

Mosin-Nagant korišten je u Rusko-japanskom ratu, Prvom svjetskom ratu, Ruskom građanskom ratu, Zimskom ratu između Finske i Sovjetskog Saveza, Drugom svjetskom ratu te brojnim poslijeratnim sukobima.

Tijekom Drugog svjetskog rata bio je glavno pješačko oružje velikog dijela sovjetskih kopnenih snaga. Koristile su ga i druge države, a zarobljene puške nastavile su služiti u vojskama koje su ih preuzele.

U poslijeratnom razdoblju Mosin-Nagant zadržao je važnost zbog velikih zaliha i dostupnosti streljiva. U nekim državama ostao je u pričuvnom naoružanju, dok je u drugima korišten u lokalnim sukobima ili kao pomoćno oružje.

Potreba za modernizacijom

Razvoj Mosin-Naganta bio je dio šire modernizacije ruskog pješačkog naoružanja tijekom druge polovice 19. stoljeća. Rusko-turski rat 1877. i 1878. godine pokazao je nedostatke jednometnih pušaka u sukobima protiv protivnika opremljenog repetirajućim oružjem. Ruska vojska stoga je počela tražiti zamjenu za dotadašnje sustave, uključujući puške Berdan.

Napredak u proizvodnji bezdimnog baruta i razvoju malokalibarskog streljiva dodatno je ubrzao taj proces. Europske vojske prihvaćale su puške manjeg kalibra s višemetnim spremnicima, a Rusko Carstvo nastojalo je razviti vlastito rješenje koje bi zadovoljilo zahtjeve vojske i omogućilo masovnu proizvodnju.

Natječaj i konstrukcija

Krajem 1880-ih ruske vojne vlasti provele su ispitivanja različitih konstrukcija. Među prijedlozima su se istaknuli projekt kapetana Sergeja Ivanoviča Mosina, časnika i konstruktora ruske vojske, te projekt belgijskog konstruktora Léona Naganta. Ispitivana su i druga rješenja.

Mosinov projekt koristio je streljivo kalibra 7,62 mm, dok je Nagantov prijedlog imao drukčija konstrukcijska rješenja, uključujući mehanizam za dovođenje streljiva iz spremnika. Nakon ispitivanja i dorada, ruska komisija odabrala je pušku zasnovanu na Mosinovu projektu, uz izmjene i elemente oblikovane tijekom službenog razvojnog procesa.

Godine 1891. puška je prihvaćena pod nazivom trolinijska puška modela 1891. U zapadnoj literaturi poslije se ustalio naziv Mosin-Nagant, premda službena ruska oznaka nije uključivala Nagantovo prezime. Nagantov doprinos razvoju i rasprave oko naziva dio su povijesti nastanka ovog oružja.

Proizvodnja u Ruskom Carstvu

Nakon prihvaćanja započela je proizvodnja u ruskim državnim arsenalima. Zbog velikih potreba vojske, domaći kapaciteti nisu uvijek bili dovoljni, pa su naručivane i puške iz inozemstva. Proizvodnja i isporuke razvijale su se usporedno s modernizacijom vojske i širenjem industrijskih kapaciteta.

Prve izvedbe bile su duge pješačke puške, uz kraće inačice namijenjene konjaništvu i drugim postrojbama. Tijekom vremena provedene su brojne manje izmjene na ciljnicima, zatvaraču, spremniku i drugim dijelovima. Različite serije i proizvodni pogoni zato se mogu razlikovati u pojedinostima.

Sovjetsko razdoblje i M91/30

Sovjetski Savez nastavio je koristiti i modernizirati konstrukciju. Jedna od najvažnijih inačica postala je M91/30, uvedena 1930. godine. Ova izvedba predstavljala je moderniziranu inačicu izvorne duge puške, s prilagođenim ciljnicima i drugim izmjenama koje su olakšavale proizvodnju i uporabu.

M91/30 postao je standardna sovjetska pješačka puška tijekom Drugog svjetskog rata. U tom razdoblju proizvodio se u velikim količinama, a njegova konstrukcija omogućavala je relativno jednostavnu industrijsku proizvodnju u uvjetima ratne mobilizacije.

Sovjetska industrija razvila je i kraće karabine, među kojima su najpoznatiji M38 i M44. Kraća cijev i ukupna duljina činile su ih prikladnijima za posade vozila, topništvo, pomoćne postrojbe i druge korisnike kojima duga pješačka puška nije bila praktična.

Drugi svjetski rat

Mosin-Nagant imao je važnu ulogu u sovjetskim oružanim snagama tijekom Drugog svjetskog rata. Iako su se tijekom rata širili automatski i poluautomatski sustavi, repetirajuća puška ostala je ključni dio naoružanja sovjetskog pješaštva zbog jednostavnosti, cijene i mogućnosti masovne proizvodnje.

Posebno su poznate snajperske inačice M91/30, opremljene optičkim ciljnicima. Sovjetski snajperisti koristili su ih na Istočnom bojištu, a njihova uporaba ostala je važan dio povijesne i popularne slike ove puške. Među najpoznatijim korisnicima bili su sovjetski snajperisti čiji su ratni uspjesi poslije postali dio vojne povijesti i kulture.

U kasnijim fazama rata Crvena armija sve se više oslanjala i na poluautomatske puške te automatske puške, no Mosin-Nagant ostao je prisutan u velikom broju postrojbi do završetka sukoba.

Poslijeratna uporaba i širenje

Nakon 1945. godine Mosin-Nagant postupno je povlačen iz prve linije u Sovjetskom Savezu, ali je ostao u uporabi u drugim državama. Puške su isporučivane savezničkim vojskama, pohranjivane u pričuvama ili korištene u kasnijim sukobima.

Različite nacionalne inačice razvijene su u Finskoj, Poljskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, Kini i drugim zemljama. Finska je posebno poznata po vlastitim modernizacijama, kojima su poboljšavani preciznost i drugi elementi konstrukcije. Poljska je proizvodila karabine i druge izvedbe prilagođene vlastitim potrebama.

I nakon što je prestala biti standardna pješačka puška većine država koje su je koristile, Mosin-Nagant ostao je prisutan u pričuvnim zalihama, lokalnim sukobima i civilnim zbirkama. Danas ima važnu ulogu u vojno-povijesnim zbirkama i među kolekcionarima.

Cijev i streljivo

Standardna sovjetska inačica M91/30 koristi streljivo 7,62×54 mmR. Riječ je o vojnom puščanom naboju s obodom, uvedenom krajem 19. stoljeća i zadržanom u uporabi tijekom brojnih desetljeća. Njegova dugotrajna prisutnost rezultat je kombinacije balističkih svojstava, široke proizvodne baze i velikih zaliha.

Cijev M91/30 dugačka je približno 730 mm. Cijev ima četiri žlijeba, a njezina duljina i karakteristike streljiva omogućuju visoku početnu brzinu zrna. Stvarna brzina ovisi o vrsti naboja, masi zrna, stanju cijevi i drugim čimbenicima.

Spremnik

Puška ima integrirani spremnik kapaciteta pet naboja. Spremnik se puni pojedinačno ili pomoću okvirnog punjača koji omogućuje brže punjenje. Takvo rješenje bilo je uobičajeno za vojne repetirajuće puške krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Video

Usadnik i vanjski dijelovi

Drveni usadnik obuhvaća stražnji dio oružja i prednji dio ispod cijevi. Oblik i detalji drvenih dijelova mijenjali su se između modela, proizvodnih razdoblja i nacionalnih inačica. Na pojedinim izvedbama nalaze se metalni obruči, nosači remena i druga oprema prilagođena vojnoj uporabi.

Ciljnici

Standardna M91/30 koristi mehaničke ciljnike s prednjim stupićem i stražnjim preklopnim ili stupnjevanim ciljnikom. Oznake na ciljniku omogućuju odabir procijenjene udaljenosti gađanja, no stvarni rezultati ovise o streljivu, uvjetima i sposobnosti strijelca.

Snajperske izvedbe opremljene su optičkim ciljnicima, među kojima je najpoznatiji sovjetski PU s povećanjem od 3,5 puta. Takve inačice imale su posebne prilagodbe i nisu bile samo standardne puške na koje je naknadno postavljena optika.

Inačice

Model 1891

Izvorna duga pješačka puška prihvaćena je u naoružanje Ruske carske vojske 1891. godine. Postala je temelj za kasnije modernizacije i nacionalne izvedbe. Tijekom proizvodnje i uporabe doživjela je više izmjena.

Dragunska puška

Dragunska inačica bila je prilagođena konjaničkim postrojbama. Bila je nešto kraća od standardne pješačke puške, a njezina je konstrukcija utjecala na kasnije sovjetske izvedbe.

Kozаčka inačica

Kozаčka puška bila je namijenjena kozačkim postrojbama i imala je određene razlike u opremi i načinu nošenja. Razlikovala se od standardne pješačke izvedbe, ali je zadržala osnovnu konstrukciju.

M91/30

M91/30 najpoznatija je sovjetska modernizacija. Uvedena 1930. godine, bila je široko korištena tijekom Drugog svjetskog rata. Odlikuju je duga cijev, fiksni spremnik od pet naboja i mehanički nišanski elementi.

M38

M38 je kratki karabin razvijen za korisnike kojima je bila potrebna kompaktnija inačica. U pravilu nije imao preklopni bajunet kao M44. Kraća cijev i ukupna duljina olakšavale su rukovanje, ali su utjecale na balistička svojstva u odnosu na dugu pušku.

M44

M44 je karabin uveden tijekom Drugog svjetskog rata. Njegova prepoznatljiva značajka jest bočno sklopivi bajunet. Kraća izvedba bila je pogodnija za uporabu u skučenim prostorima i za postrojbe kojima duga puška nije bila praktična.

Snajperske inačice

Snajperske izvedbe zasnovane na M91/30 opremane su optičkim ciljnicima i odabranim cijevima. Među poznatim modelima su izvedbe s ciljnicima PE, PEM i PU. U sovjetskoj uporabi osobito se proširila izvedba s optikom PU, koja je bila praktična za ratnu proizvodnju i uporabu.

Finske inačice

Finska je razvila i proizvodila niz inačica zasnovanih na Mosin-Nagantu, uključujući modele M27, M28, M28/30 i M39. Finske modernizacije često su uključivale poboljšanja cijevi, nišanskih elemenata i drugih dijelova. Finske puške poznate su među kolekcionarima zbog razlika u kvaliteti izrade i preciznosti u odnosu na neke standardne vojne izvedbe.

Poljske inačice

Poljska je koristila i proizvodila inačice karabina zasnovane na sustavu Mosin-Nagant, uključujući karabin wz. 91/98/26. Pojedine izvedbe prilagođene su drugom streljivu ili specifičnim zahtjevima nacionalne vojske.

Galerija

Izvori i poveznice