PPŠ-41

PPŠ-41 sovjetska je kratka strojnica kalibra 7,62×25 mm Tokarev, koju je konstruirao Georgij Špagin, a u naoružanje je uvedena krajem 1940. Zamišljena je kao jeftinija i brža za izradu zamjena za Degtjarjovljev PPD-40: umjesto obrade iz punog materijala većina je dijelova prešana od lima. Prepoznatljiva je po velikom spremniku u obliku bubnja od 71 metka i po vrlo visokoj brzini paljbe, oko 900 metaka u minuti. Proizvedena je u milijunskim količinama.

Opis

PPŠ-41 radi na načelu slobodnog zatvarača i puca iz otvorenog zatvarača: zatvarač je prije opaljenja u stražnjem položaju, a pri povlačenju obarača kreće naprijed, uzima metak iz spremnika i ispaljuje ga. Takva konstrukcija ima poznatu manu, jer pad na tvrdu podlogu može izazvati nehotično opaljenje. Za osiguranje služi klizni osigurač zatvarača.

Kućište je izrađeno od dviju prešanih polovica od čeličnog lima, koje su međusobno zavarene. Prema jednom izvoru oružje ima manje od 87 dijelova i može se rastaviti bez alata. Usadnik je drven. Na ušću cijevi nalazi se jednostavan kompenzator, koji prema jednom izvoru poboljšava skupljanje pogodaka za oko 70 % u odnosu na PPD. Kanal cijevi je kromiran, a ožljebljenje ima četiri žlijeba. Cijevi su se prema jednom izvoru izrađivale od odrezanih cijevi pušaka Mosin-Nagant, koje su se pregrađivale i ponovno ožljebljivale za streljivo 7,62×25 mm. Stražnji ciljnik je preklopni i baždaren za 100 i 200 m.

Spremnik je u izvornoj izvedbi bubanj (drum magazine) od 71 metka, preuzet po uzoru na finski Suomi KP/-31. Bubanj je prazan težak 1,84 kg, a kutijasti spremnik od 35 metaka, uveden 1942. i sve češći nakon toga, 0,68 kg. Vojnici su cijenili velik kapacitet, ali je bubanj bio bučan i dugo se punio, pa se kutijasti spremnik navodi kao bolje rješenje. Debljina lima bubnja povećana je u studenome 1943. s 0,3 mm na 1 mm radi pouzdanosti.

Karakteristike

Kalibar: 7,62×25 mm Tokarev
Mehanizam: slobodni zatvarač, paljba iz otvorenog zatvarača
Masa: 3,63 kg bez spremnika; 5,45 kg s napunjenim bubnjem
Dužina: 843 mm; cijev 269 mm
Spremnik: odvojivi, bubanj od 71 metka ili kutijasti od 35 metaka
Brzina paljbe: oko 900 metaka u minuti
Početna brzina zrna: oko 488 m/s
Ciljnici: preklopni stražnji ciljnik za 100 i 200 m
Domet: oko 150 do 200 m; najveći domet oko 400 m (prema jednom izvoru)

Upotreba

Špagin je oružje razvio u tvornici Degtjarjov u Kovrovu, a prototip je dovršen u rujnu 1940. U natjecanju je pobijedio konstrukcije drugih konstruktora, među njima i Degtjarjova, a u naoružanje je usvojen u prosincu 1940. (izvori navode 20. ili 21. prosinca). Na razvoj je prema jednom izvoru utjecala uporaba finskog Suomija KP/-31 u Zimskom ratu. PPD-40 bio je skup za izradu jer je zahtijevao obrađeno kućište, a PPŠ-41 skratio je izradu na oko 5,6 do 7,3 sata po komadu.

Masovna proizvodnja počela je u studenome 1941., a do travnja 1942. izrađeno je prema jednom izvoru 155 000 komada. Proizvodnja je trajala do 1947., a izvori navode više od 5 do 6 milijuna primjeraka; po jednom izvoru 1942. izrađeno je oko 1,5 milijun komada, a dnevna proizvodnja dosegnula je oko 3000. Od srpnja 1941. Sovjeti su njime opremali cijele satnije. Većina pješaka do kraja rata i dalje je nosila pušku Mosin-Nagant, ali je većina odjeljenja imala barem jedan PPŠ-41, a postojale su i postrojbe naoružane isključivo njime. Zbog velike brzine paljbe bio je učinkovit u borbi iz neposredne blizine, dok mu je točnost u usporedbi s puškama bila slabija.

Njemačka je zarobila velik broj primjeraka. Dio je preinačen za streljivo 9×19 mm i rabljen kao MP 41(r), a dio je za streljivo 7,63×25 mm Mauser nosio oznaku MP 717(r). Zarobljene primjerke rabila je i Finska. Poslije rata ostao je u službi desetljećima: u Kini je izrađena licencna kopija (Type 49/50, prema jednom izvoru Type 50), u Sjevernoj Koreji nosila je oznaku Type 59, a u Vijetnamu K-50M. Rabili su ga Vijetkong, kao i obje strane u mađarskom ustanku 1956., a prema navodima ostao je u uporabi do danas u nekim sukobima u Aziji i Africi.

Kategorija oružja

Prema Zakonu o nabavi i posjedovanju oružja građana (NN 94/18, čl. 7. st. 1.) oružje kategorije A je zabranjeno vatreno oružje. Ovo oružje u tu kategoriju spada jer:

je automatsko vatreno oružje

Povijest razvoja

Uporaba finskog Suomija KP/-31 u Zimskom ratu (1939. do 1940.) prema jednom izvoru utjecala je na razvoj sovjetskih kratkih strojnica: Sovjeti su bubanj od 71 metka preuzeli za PPD-40, a zatim i za PPŠ-41. PPD-40 žurno je uveden 1940., ali je bio skup jer je kućište bilo obrađeno iz punog materijala.

Špagin je prototip dovršio u rujnu 1940. U državnim ispitivanjima u studenome 1940. nadmašio je konkurenciju, a usvojen je 21. prosinca 1940. (jedan izvor navodi 20. prosinca). Izvori se razilaze oko vremena uvođenja: dva navode da je ušao u službu 1941. odnosno 1942. Prvu borbenu uporabu imao je nakon njemačkog napada u lipnju 1941. Iz sovjetske službe povučen je sredinom 1960-ih (prema jednom izvoru).

Spremnici: Bubanj i kutijasti spremnik

Izvorni spremnik u obliku bubnja (drum magazine) od 71 metka sličan je onome iz PPD-40. Vojnici su cijenili kapacitet, ali se bubanj sporo punio, bio je bučan i nespretan za nošenje, a pouzdanost mu je padala kad bi oslabila opruga. Zakrivljeni kutijasti spremnik od 35 metaka razvijen je 1942. i bio je udobniji. Prvi kutijasti spremnici bili su od čelika debljine 0,5 mm i donekle nepouzdani, a kasniji od čelika debljine 1 mm i zadovoljavali su. Pješaci su prema jednom izvoru obično nosili jedan bubanj u oružju i više kutijastih spremnika. Zbog okomitog izbacivanja čahura pri dugim rafalima čahure su mogle padati oko strijelca.