STG 44

StG 44 (njem. Sturmgewehr 44) njemačka je jurišna puška iz Drugoga svjetskog rata, prva takva puška koja je u većem broju ušla u serijsku proizvodnju i uporabu. Razvila ju je tvrtka C. G. Haenel pod vodstvom konstruktora Hugoa Schmeissera za streljivo srednje snage 7,92×33 mm Kurz. Proizvedeno je oko 426 000 primjeraka. Konstrukcijska zamisao – kraći metak, pojedinačna i rafalna paljba te jedno oružje umjesto puške i automata – poslužila je kao uzor kasnijim vojnim puškama.

Opis

StG 44 je plinski djelujuće oružje s dugim hodom klipa. Dio barutnih plinova iz cijevi pokreće klip koji povlači zatvarač unatrag. Zatvarač se zabravljuje naginjanjem i oslanja se na kućište. Hitac se ispaljuje iz zatvorenog zatvarača udarnim batićem, što poboljšava preciznost pojedinačne paljbe u odnosu na oružja s otvorenim zatvaračem. Povratna opruga smještena je u drvenom usadniku, u kojem je i pretinac za pribor za čišćenje.

Kućište i okidački sklop izrađeni su pretežno od utisnutog čeličnog lima, uz strojno obrađene čelične dijelove na mjestima većeg opterećenja. Takva je izrada bila jeftinija i brža od obrade punog čelika. Cijev i usadnik nalaze se u istoj liniji, čime se trzaj prenosi ravno prema ramenu i olakšava nadzor oružja u rafalnoj paljbi.

Način paljbe bira se poprečnim prekidačem u okidačkom sklopu, a osigurač je na lijevoj strani rukohvata. Okidački sklop s rukohvatom zglobno je vezan za kućište i spušta se prema dolje pri rastavljanju. Oružje se na terenu rastavlja na šest glavnih dijelova.

Ciljnici su otvoreni i podesivi. Na ustima cijevi nalazi se navoj za nasadni bacač granata, a inačica MP 43/1 omogućavala je i postavljanje optičkog ciljnika. Streljivo se dovodi iz odvojivog, zakrivljenog spremnika kapaciteta 30 metaka, smještenog ispred okidača.

Karakteristike

Kalibar	7,92×33 mm Kurz
Mehanizam	plinski pogon, dugi hod klipa; naginjući zatvarač; paljba iz zatvorenog zatvarača
Način paljbe	pojedinačna i rafalna (poprečni prekidač)
Spremnik	odvojivi, zakrivljeni, 30 metaka
Masa (prazna)	oko 5,2 kg (izvori navode od 4,6 do 5,2 kg)
Dužina oružja	940 mm
Dužina cijevi	419 mm
Početna brzina zrna	oko 685 m/s
Masa zrna	oko 8 g (124 graina)
Brzina paljbe	oko 500–600 metaka u minuti
Domet	praktični oko 300 m; neki izvori navode do 600 m pri pojedinačnoj paljbi
Izrada	utisnuti čelični lim uz strojno obrađene dijelove; drveni usadnik
Dodatna oprema	nasadni bacač pušnih granata, optički ciljnik, infracrveni ciljnik „Vampir”, zakrivljeni nastavak „Krummlauf”

Upotreba

StG 44 namijenjena je pješaštvu za borbu na srednjim udaljenostima. Većina pješačkih sukoba odvija se na udaljenostima manjima od 300 metara, pa je njemačka vojska težila oružju koje bi zamijenilo i pušku za puno streljivo 7,92×57 mm, snažniju nego što je za te udaljenosti potrebno, i automat, čiji pištoljski metak ima premali domet.

Prve veće isporuke postrojbama na istočnom bojištu stigle su 1943. Oružje je izdavano ponajprije jurišnim postrojbama, a u pješačkom odjelu često su bile samo jedna ili dvije takve puške. Spremnik se zbog zastoja često nije punio do kraja, nego s 25 metaka. Do kraja rata oružje je ostalo u ograničenoj uporabi zbog nedostatka streljiva i raspada opskrbe.

Nakon rata StG 44 ostala je u uporabi u više država. Danas je pretežno kolekcionarski i muzejski predmet.

Kategorija oružja

Prema Zakonu o nabavi i posjedovanju oružja građana (NN 94/18, čl. 7. st. 1.) oružje kategorije A je zabranjeno vatreno oružje. Ovo oružje u tu kategoriju spada jer:

je automatsko vatreno oružje

Povijest razvoja

Hugo Schmeisser, konstruktor oružja StG 44, ranije je konstruirao automat MP 18 (Bergmann), prvi automat korišten u borbi u Prvom svjetskom ratu, i model MP 28 za tvrtku Haenel. Iskustvo s automatima pokazalo je njihovo ograničenje: veliku brzinu paljbe, ali mali domet.

Njemačka vojna uprava (Heereswaffenamt) u drugoj je polovici 1930-ih zaključila da je potreban metak srednje snage. Tvrtka Polte razvila ga je skraćivanjem čahure streljiva 7,92×57 mm Mauser na 33 mm, uz zadržavanje promjera zrna, pa nije bilo potrebe za promjenom strojeva za proizvodnju cijevi. Tvrtka Haenel dobila je 1938. narudžbu za strojni karabin (Maschinenkarabiner) za taj metak, a Schmeisser je do 1940. izradio osnovnu konstrukciju.

Haenel nije imao iskustva s obradom limova pa je dio dijelova izrađivao putem podizvođača, među kojima su bili Erma i Merz, koji su pojedine dijelove i preoblikovali. Natjecateljsku izvedbu, MKb 42(W), izradio je Walther; imala je zatvoreni zatvarač, bila je lakša i preciznija. Nakon ispitivanja 1942. prihvaćena je Haenelova izvedba MKb 42(H), ali s Waltherovim okidačkim sklopom s udarnim batićem i zatvorenim zatvaračem. Prve serijske isporuke počele su početkom 1943.

Naziv i službene oznake

Naziv oružja mijenjao se više puta, a konstrukcija je ostala u biti ista: MKb 42(H) (1942.), MP 43 (1943.), MP 44 (1944.) i StG 44 (1944.). Izvori ne navode isti mjesec konačnog preimenovanja (navode se srpanj, listopad i prosinac 1944.).

Naziv MP (Maschinenpistole, automat) iz 1943. povezuje se s protivljenjem Adolfa Hitlera novom streljivu, jer je smatrao da bi time bila ugrožena proizvodnja standardnog streljiva 7,92×57 mm, kojega je postojala velika zaliha. Zabrana novih vrsta oružja zaobiđena je tako da je oružje službeno vođeno kao automat. Nakon povoljnih izvješća s fronte proizvodnja je odobrena, a 1944. oružje dobiva naziv Sturmgewehr („jurišna puška”). Ime se često pripisuje samom Hitleru, no to nije sa sigurnošću utvrđeno. Naziv je kasnije postao opći pojam za cijelu vrstu oružja.

Inačice MP 43, MP 43/1, MP 44 i StG 44 razlikuju se u pojedinostima, primjerice u podnožju prednjeg ciljnika i sučelju za bacač granata, ali ne u temeljnoj konstrukciji.

Streljivo 7,92x33 mm kurz

Streljivo Kurz nastalo je skraćivanjem čahure streljiva 7,92×57 mm s 57 na 33 mm. Zrno mase oko 8 g (124 graina) zamijenilo je teže zrno od oko 12,8 g (198 graina) punog streljiva. Time je smanjen trzaj, što omogućava lakši nadzor oružja u rafalnoj paljbi, uz zadovoljavajuću snagu na udaljenostima do otprilike 300 do 400 metara.

Balistika streljiva Kurz vrlo je slična balistici sovjetskog streljiva 7,62×39 mm: oba rabe zrno od oko 124 graina, a razlika u padu zrna na istim udaljenostima iznosi manje od jednog inča (oko 2,5 cm).

Borbena uporaba

Prva ispitivanja u borbenim uvjetima provedena su 1943. na istočnom bojištu, među ostalim u diviziji SS „Wiking”, a ocjene su bile povoljne: oružje se smatralo preciznim i lako nadzirivim u rafalu. Često se navodi da su prvi primjerci MKb 42 zračnim putem dostavljeni opkoljenim postrojbama kod Cholma, ali se to osporava jer su veće isporuke počele tek sredinom 1943.

Do sredine 1943. isporučeno je oko 8000 komada, a ukupna proizvodnja iste godine iznosila je oko 14 000. Najveću važnost oružje je imalo u posljednjih šest mjeseci rata, no ni tada nije bilo široko dostupno.

Utvrđeni su i nedostaci. Kućišta od utisnutog lima mogla su se oštetiti, u dugim su rafalima nastajali zastoji, a rukohvat cijevi jako se zagrijavao. U američkom izvješću iz listopada 1944. navedeno je da je nakon 55 metaka ispaljenih u rafalima od po pet cijev ispred spremnika bila prevruća za držanje, uz upozorenje na opasnost od samozapaljenja metka u zagrijanoj cijevi.

Dodatna oprema

Krummlauf („zakrivljena cijev”) je nastavak na ustima cijevi koji mijenja smjer zrna, a namijenjen je paljbi iz zaklona ili iz oklopnog vozila. U većem broju proizveden je samo nastavak sa zakrivljenjem od 30° (inačica „J”). Imao je zrcalni ili periskopski ciljnik, smanjivao je početnu brzinu zrna na oko 300 m/s, a trajnost mu je iznosila oko 300 hitaca.

Vampir je aktivni infracrveni sustav za noćno gađanje, koji se sastoji od izvora infracrvenog svjetla i ciljnika prilagođenog za tu svrhu.

Uz to je za oružje postojao nasadni bacač pušnih granata i optički ciljnik.

Proizvodnja

Do kraja rata proizvedeno je ukupno 425 977 komada prema najčešće navođenom podatku, a druge procjene navode do 450 000. Proizvodile su ih četiri tvrtke: Haenel (koji je obavljao i završno sastavljanje), Erma, J. P. Sauer & Sohn i austrijski Steyr-Daimler-Puch. Proizvedeni broj bio je znatno manji od planiranog zbog nestašice sirovina i raspada opskrbe pred kraj rata. Potražnja za streljivom Kurz nadmašila je njemačke proizvodne mogućnosti.

Video

Odnos prema AK-47

Odnos StG 44 i sovjetske puške AK-47 čest je predmet rasprava. Poznato je sljedeće: Sovjeti su zarobili velik broj njemačkih pušaka i proučili ih, a razvili su i vlastito streljivo srednje snage 7,62×39 mm. Nakon rata Schmeisser je odveden u Iževsk, gdje je zadržan do 1952., a potom se vratio u Suhl, gdje je 1953. umro. Prema nekim izvorima, on i drugi njemački konstruktori u Iževsku radili su na projektima koji nikada nisu ušli u proizvodnju.

Konstrukcije se razlikuju: AK-47 ima rotirajući zatvarač, a StG 44 naginjući. Mihail Kalašnjikov je o utjecaju njemačke puške davao različite izjave. Prema dijelu izvora AK-47 je samostalna konstrukcija, a StG 44 je utjecala na neke ranije sovjetske razvojne izvedbe. Kao preteča obitelji CETME/G3 navodi se kasna Mauserova izvedba StG 44.

Nakon 1945.

Nakon rata StG 44 ostala je u uporabi u više država. Sovjeti su zarobili velik broj pušaka, a dio ih je isporučen Istočnoj Njemačkoj, Siriji, Libanonu i Egiptu. Istočnonjemačka policija rabila ih je do 1960-ih. Prema navodima, oružje se pojavljivalo i u kasnijim sukobima, među ostalim u Alžiru, Libanonu, sirijskom građanskom ratu i sukobu u Ukrajini.